Novi film reditelja Domagoja Burića na latinskom jeziku donosi priču o moći, ambiciji i čovjeku

Upravo su to pitanja koja pokreću film "Posljednji rimski bog", ambiciozan projekat reditelja Domagoja Burića koji donosi drugačiji pogled na Dioklecijana. Umjesto da se zadrži isključivo na njegovim historijskim dostignućima, film istražuje karakter čovjeka koji je obilježio jednu epohu, njegove političke poteze, ambicije i način na koji je koristio moć.

Ovaj projekat već privlači pažnju i prije dolaska pred publiku. Trailer je ostvario oko dva miliona pregleda, a interesovanje je stiglo i izvan Hrvatske. Ipak, iza svega ne stoji samo velika historijska priča već i izuzetno zahtjevna produkcija koja je od ekipe tražila da gotovo iz temelja izgradi svijet star oko 1.700 godina.

Domagoj Burić otkrio je kako je izgledao put od prve ideje do realizacije filma, zašto se odlučio za latinski jezik i zbog čega vjeruje da Dioklecijanova priča ima mnogo više zajedničkog s današnjicom nego što se na prvi pogled čini.

Za Burića je Dioklecijan mnogo više od rimskog cara čije ime povezujemo s historijom Splita. Njegov uspon, politička strategija i odluka da se dobrovoljno odrekne vlasti predstavljaju osnovu za priču koja nadilazi klasični historijski film.

Reditelja je posebno zainteresovao put čovjeka skromnog porijekla koji je uspio postati vladar najveće sile svog vremena. Takav uspon, smatra, nije mogao biti moguć bez izuzetne inteligencije, ambicije i sposobnosti da razumije ljude i upravlja političkim odnosima.

"Posljednji rimski bog" nije zamišljen kao puko prikazivanje historijskih događaja. U središtu su čovjekove odluke, odnosi s ljudima koji ga okružuju i posljedice koje njegova ambicija ostavlja na privatni život. Historijske činjenice predstavljaju polazište, dok fikcija otvara prostor za dublje istraživanje Dioklecijanove ličnosti.

Film tako spaja elemente historijske drame, političkog trilera, misterije i spektakla. Iza priče o rimskom caru kriju se teme moći, odgovornosti i ljudske prirode, zbog kojih bi se u njegovom svijetu mogli prepoznati i savremeni gledaoci.

Jedan od najvećih izazova tokom realizacije bio je stvaranje uvjerljivog vizuelnog svijeta. Budući da je radnja smještena u period iz kojeg je sačuvano relativno malo originalnih građevina u stanju potrebnom za snimanje, produkcijska ekipa morala je rekonstruisati brojne prostore antičkog Rima i Salone.

Za potrebe filma izgrađeni su dijelovi rimskog Foruma, salonitanski forum, čitave ulice antičke Salone, dijelovi Koloseja i salonitanske arene, kao i senatski enterijer u izvornoj veličini te carske dvorane i brojne druge prostorije. Scenografija je tako postala jedan od ključnih elemenata projekta, a ne samo pozadina za glumačku priču.

Poseban poduhvat bila je izrada kostima i detalja koji odgovaraju vremenu u kojem se radnja odvija. Pripremljeno je približno 5.000 kostimografskih predmeta, uključujući odjeću, obuću i oklope. Veliki dio posla odnosio se i na maske, protetičke dodatke, perike i brade, za koje je bila zadužena ekipa koja je mjesecima pripremala glumce i statiste.

Burić ističe da je riječ o produkcijski izuzetno zahtjevnom poslu, u kojem je važnu ulogu imala producentica Marija Kosor. Ipak, naglašava da raskoš scenografije i kostima sama po sebi nije dovoljna. Najvažnije je da svi ti elementi služe priči i omoguće publici da povjeruje u svijet koji gleda.

Jedna od odluka koja ovaj film izdvaja od brojnih drugih historijskih produkcija jeste jezik. "Posljednji rimski bog" snimljen je na latinskom, a Burić smatra da bi drugačiji izbor narušio autentičnost svijeta koji je želio predstaviti.

Kako objašnjava, bilo mu je teško zamisliti antičke Rimljane koji razgovaraju na savremenom hrvatskom ili engleskom jeziku, kao da je takav izbor nešto sasvim prirodno. Za njega latinski nije samo dodatni detalj kojim se naglašava historijski period već važan dio atmosfere i identiteta filma.

Uprkos mogućnosti da će dio publike na latinski gledati kao na prepreku, reditelj nije imao dilemu oko svog izbora. Vjeruje da upravo taj jezik može doprinijeti tome da gledaoci na trenutak zaborave da posmatraju savremene glumce koji utjelovljuju historijske ličnosti.

Među glumcima koji su dio ove priče nalaze se Amar Bukvić, Nataša Janjić Medančić, Slavko Sobin, Krešimir Mikić, Marko Cindrić i Dragan Despot. Burić posebno ističe njihovu sposobnost da latinskim dijalozima daju prirodnost i uvjerljivost.

Iako nas od Dioklecijanovog vremena dijele gotovo dva milenija, Burić smatra da se u njegovom životu mogu pronaći teme koje su i danas relevantne. Uspon na vrh, političke igre, manipulacija, odgovornost i odnos prema moći nisu pitanja koja pripadaju samo antičkom svijetu.

Na pitanje kako bi Dioklecijana opisao jednom rečenicom, reditelj je izabrao riječi koje mnogo govore o njegovoj interpretaciji ovog cara: natprosječno inteligentan, fokusiran, bezobziran i genijalan manipulator.

Takav opis nagovještava da Posljednji rimski bog neće biti samo priča o caru i njegovim historijskim uspjesima, već pokušaj da se zaviri iza titule i upozna čovjek čije su ambicije oblikovale čitavu jednu epohu.