VIDEO – Pejaković bez dlake na jeziku: "Svi oni koji gaze Bosnu, znajte da će im Bosna dohakati"

Koliko god je život nanosio nove bore stresa, novu sijedu dlaku, novo „nemoj da foliraš, bolan“, opstalo je živjeti u njegovim riječima. A posljednjih dana, daske koje život znače Narodnog pozorišta Sarajevo svjedočile su tim riječima u monodramama Tugoslavija i Država.

U hodnicima tog pozorišta, kroz koje su prošli svi njegovi unutrašnji krikovi, gdje se čulo i imalo sluha za ono što je uvijek neumorno naglašavao, razgovarali smo – bez montaže, bez biranja riječi. U jednom satu prošli smo put od Travnika, prisjetili se samih početaka i stigli do pitanja gdje bismo danas bili da smo se usudili živjeti kako smo htjeli, a ne kako su nam nametali.

"Travnik nikad nije bio mala sredina. On jeste formalno bio mali grad, ali da se taj vezir nije razbolio i da Omer-Paša Latas nije vezirsku stolicu prenio u Sarajevo, sigurno bi mi intervju pravili danas u Travniku, a pričali kako je Sarajevo kasaba. Tu je bitna razlika. Travnik je, što se tiče kulture, bio i ostao uvijek veliki centar.“

Pokazao nam je i staru fotografiju, starog kova. Zlatna je. Bezbrižna. Opisuje kako mu nije bilo teško iz tog velikog centra doći u samo malo veći i ostvariti sve što je ostvario.

"Predispozicije nas, Travničana, ne sprečavaju ni u jednoj oblasti. Da budemo na prvom ili blizu prvog mjesta, to nam nije strano."

Želio je stvarati, a ne samo interpretirati. Jer igranje tuđih tekstova smatra reproduktivnom umjetnošću.

"Ja nisam autor, nego sam samo izvođač, a kad napišem tekst i kada ga ja igram, to je onda prava umjetnost, i utrošak energije, koji je jako bitan u ovom našem poslu i moguć jedino u tolikoj mjeri kada čovjek na sceni postaje gospodar svoje sudbine i jedino je on zadužen, ama baš za sve.

U kolektivnim predstavama to nije slučaj. I zato sam se već od mladih dana opredijelio za ovaj izazov, što je svojevrstan i, rekao bih, glumački striptiz.“

Kad riječi bole

Istina koju niko ne želi čuti

Tako opisuje otvaranje emocija koje posebno dolazi do izražaja u monodramama, kakve su upravo izvedene u Narodnom pozorištu Sarajevo. Dotaknuli smo se i pitanja cenzure. Ima li je i na ovim daskama?

"Uvijek je to traganje za istinom. Biti što uvjerljiviji, a čovjek može biti uvjerljiviji ako se bavi sa temama koje su tu oko njega. Bosna je bila i ostala moja vječna inspiracija, mada sam se i u drugim podnebljima dobro snalazio. I onda je to bilo pitanje zanata, a nije pitanje bilo emocije koja je mene pupčano uvijek vezala za ove prostore i ove ljude sa ovih prostora.

Godine iza mene svjedoče da ovo što sada govorim je potpuno prava istina, jer ono što nam nedostaje u životu i što će nam vjerovatno i u budućnosti nedostajati, uvijek je istina.

Bavim se poslom kojeg mnogi smatraju da je laž. I to je čak u komunikaciji uvijek prisutno – kad neko laže, kaže: 'Nemoj mi glumiti'. E pa ja ne glumim, pokušavam da govorim istinu. I zato se to toliko doima publike i zato me toliko publika prati i kod nas, i svugdje u svijetu gdje sam gostovao.“

Do Oj živote i nakon nje, a i prije nje, imao je zavidnu karijeru – glavne uloge, veliki ansambli, ali…

"Nekako sam se želio drugačije predstaviti. Oj živote, osim što je bila jedna od prvih monodrama koja se popela na taj tron jugoslavenski - i više to niko nije ni pokušao da uspije u tolikoj mjeri, da jedna predstava zadovolji i intelektualce, i koji intelektualci nisu, i omladinu, i starije, i ozbiljnije, i vremešnije, i siromašnije, i bogatije, ama baš sve. Ta predstava je to uspjela."

I postala je, kako kaže, "teatarski zemljotres."

"Ogroman broj publike, veliki interes. Kad sam se god pojavio, uvijek je bilo krcato, puno. I uvijek su željeli da provjere da li je stvarno ono što su o meni čuli ili vidjeli kad-kad u insertima na televiziji. Odlazili su sa tih mojih nastupa još zadovoljniji, jer je to u tom neposrednom susretu bilo još direktnije, još, kako da kažem, vjerodostojnije.“

Oj živote njegova je lična karta. Od 1974. pa sve do rata – Josip Pejaković značilo je Oj živote.

"I sve što ja radim u životu je na tu temu. To je neka ljestvica koju sam ja podigao dosta visoko i koju više nikad nisam preskočio, ali sam pokušao biti nešto blizu. Mada sam i u kolektivnoj umjetnosti postigao dosta velike i neprimjerene rezultate ovome podneblju, jer jako je teško u toj bari, jugoslavenskoj, gdje je jako puno krokodila, biti na tom mjestu gdje sam ja bio dugo godina.“

Glumac nekad i danas - kada je više bio na cijeni? Odgovara da nije reprezentativan primjer.

"Kao što ni ja nisam tražio primjere sebi. Ja sam jednostavno želio biti ovakav kakav sam danas. Okolnosti u kojima sam djelovao su me izmodulirale da ja budem ovakav, jer ja sam potpuno i demant onih snova koje mladi ljudi imaju, da je gluma neki lagan posao. Kada mene čovjek sluša šta sam sve prošao kroz karijeru, vjerovatno nijednom mladom čovjeku ne bi palo na pamet da se bavi ovim poslom.

Kao što i mislim da mnogi koji se bave ovim poslom – im nije mjesto, jer su upravo iz tih pozicija, pomalo nepripremljeni, ušli u grotlo siromaštva, nepriznavanja, taštine, zavisti, ljubomore i svega onoga najgoreg u životu. Sve se to nalazi i obitava u ovom pozivu kojim se ja bavim.“

Čak i kada pokaže svoj puni potencijal, kao ovih dana, kaže da se od toga nikada nije moglo živjeti.

"Jer bez obzira na svo šarenilo Hollywooda, Los Angelesa, Broadwaya i te lažne slike o ljepoti jedne zemlje, nigdje glumci na svijetu ne žive dobro. Bez obzira koliko novca imaju. A kada to čovjek prati sa strane, kada se prate razni klipovi, spotovi o tome da je neko zaradio sa filmom 50, 100, 200 miliona nečega i tako dalje, sve to malo izgleda drugačije.

Nama mjesto nikada nije bilo među njima. Nama je mjesto – dan snimanja 300 maraka do 1000 maraka, i jednom u pet godina – a od toga se ne može živjeti.“

Zato ga dugo nije bilo na filmu.

"Niti sam želio igrati, jer se nisam želio ponižavati da me neko izrabljuje, i da ja, koji ću na kraju biti na platnu, najviše vidljiv, imam najmanje koristi od toga. I zato se to i zove 'sedma umjetnost'. I to i nije prva umjetnost, kakva je umjetnost kojom se ja bavim inače u teatru.“

Bosna na raskršću – između gubitka i nove nade

Predlagao je i himnu Bosne i Hercegovine – nije bilo sluha da se čuje ono šta je želio uistinu reći. Uvijek je govorio o tome kako bi trebalo biti. I dan-danas mu to zamjeraju.

"Kada je u pitanju prostor u kojem trenutno živim, a nisam želio živjeti samo u tom prostoru, jer sam rođen u mnogo većem prostoru i mislio sam da ću u tom prostoru i umrijeti, nisu mi to dozvolili drugi. I onda pokušavam, u tom malom prostoru, objasniti ljudima da ja ne govorim o Bosni, odnosno o ovom mjestu kakvo jeste, nego kakvo bi trebalo biti.

U tom stalnom govoru kako bi trebalo biti, ja sam se već popeo na vrh glave ljudima, tako da me neki nedobronamjerni pitaju: 'Gdje je više ta tvoja Bosna o kojoj govoriš otkako znam za tebe?' Moj odgovor je uvijek: pogledaj me dobro od glave do pete, hajvanu, pa ćeš vidjeti. Stoji ti pred nosom, a ti je ne vidiš. A trebao bi. Ne vidiš je zato što su ti neki drugi utuvili u glavu da je nema. A i tim drugima, i tebi, poručujem: Bosna je vječna.

Ti si samo prolaznik kroz nju. I ona će ostati ista takva. To sam rekao i u jednom svom tekstu – svi oni koji je gaze, a to je danas najaktualnije, moraju znati: Bosna će im svima dohakati.“

Na tu rečenicu ne možete ništa dodati. Možete je samo čuvati, kao zavjet. Pa ipak, pitali smo ga i kako bi, kao neko ko je uvijek znao izgovoriti ono što drugi nisu smjeli ni pomisliti, danas definisao svoj odnos prema politici. Odgovara bez zadrške i ne misli samo na one koji su danas predmet istraga, koje gone i koje će, možda, uhapsiti.

"Mislim i na one koji gone te što će ih uhapsiti. Sve ih treba pohapsiti. Jer put na koji oni vode Bosnu, Bosni ne treba. Oni to ne žele mijenjati jer im je u ovakvoj Bosni jedino lijepo.“

Da li je moglo u jednu monodramu stati sve što mu srce nosi – i ono što nije moglo stati ni u hiljadu novinskih naslova? Sve ono što generacije trebaju upiti kao važan zalog.

"Da se ugledaju na ove mlade u Srbiji. Ovo što rade... Mladi u Bosni i Hercegovini trebaju da se ugledaju na njih. Ova ekipa, koja na sličan način kao što smo mi to pokušali 1968. bezuspješno, sada zaista ima šansu promijeniti ono najružnije što trenutno postoji na Balkanu – u ovom dijelu Evrope. Mislim da ta snaga ne postoji u Bosni i Hercegovini jer su mladi ljudi debelo indoktrinirani – počevši od vlastite kuće, od obdaništa, škole, pa do fakulteta.“

Oštro, bez okolišanja kaže da nisu krivi mladi, već oni koji su ih oblikovali.

"Nije problem u njima, već u onima koji su u bivšem sistemu bili niko i ništa, a danas su sve i svašta. Što se mene tiče – od 1975. godine ne radim ništa drugo nego dijelim poruke koje niko nije ozbiljno shvatao. Jer, valjda je to taj posao kojem ljudi ne vjeruju: Nemoj, bolan, meni glumiti. Koga ti foliraš?“

Otpor nikada nije dolazio iz kritike, već iz prepoznavanja.

"Uvijek sam išao direktno. Apsolutno direktno, jer samo u tom direktnom odnosu ljudi mogu shvatiti o čemu govorim. Ako kažem da ovu zemlju vode tri međeda, jako vrijeđam međede, jer to su divne životinje, za razliku od ovih koji nas vode, koji ne pripadaju nijednoj životinjskoj vrsti, ali oni će se nasmijati, misleći da se to ne odnosi na njih, nego po pravilu na nekog drugog.

Ne, dragi sadašnji drugovi, bivši komunisti, a sadašnja gospodo – na vas se odnosi. Dok ovom zemljom bude rukovodio jedan međed s vrlo skučenim ovlastima, u njoj će biti reda, ali dok postoje trojica koji svako vuče na svoju stranu – ni salameta, ni moga savjeta.“

Koliko ove daske mogu pomoći da ljudi ponovo počnu živjeti jedni s drugima, a ne samo jedni pored drugih?

"Ne može. Ne može kad svaki dan iz džamija i crkava slušamo kako vaze da je jedino rješenje da živimo jedni pored drugih, kao majmuni u zoološkom vrtu. Nema šansi. Oni su uspjeli da razvale nešto što je vijekovima bilo sasvim normalno – da živimo zajedno, ne samo da gledamo jedni druge. To 'zajedno' ima smisla. Živjeti jedan pored drugoga je potpuni besmisao. Tako živi Europa. Zato mi se i ne sviđa. Niko ni s kim, a mi smo nekada bili posebni.“

Kad bi neko dolazio u BiH, nije se grijao na suncu već među ljudima.

"A nije im bilo toplo zbog Mediterana, već zbog te bliskosti među ljudima, dijaloga koji bi započinjao od prve rečenice. U Frankfurtu, Münchenu, Kopenhagenu, Londonu to je gotovo nemoguće. Sve je ohlađeno. Ljudi tamo žive jedni pored drugih, a ne zajedno."

Tapšala ga ili ga napuštala, država mu nikada nije postala strana. I nije se nje odrekao, iako je mogao.

"Mislim da je jezik živa komponenta, a oni ga stalno politički gade, gađaju izrazima poput 'suživot', 'učinkovitost', 'iskorak'... Sve su to izrazi gađenja. Sve njihovi alati. Oni stalno pričaju o iskoraku, a zapravo su neprekidno u retrovizoru, u rikvercu.

Mediji to prihvate, voditelji na televizijama to ponavljaju, i tako polako dolazi do erozije jezika. Jezik postaje gadljiv. To nije više nikakav jezik, već jezik bez smisla. Jezik posebne ljudske vrste – konstitutivnih mediokriteta", zaključio je u razgovoru za naš medij.

Dvije snažne monodrame duboko su dirnule publiku, koja ih je nagradila gromoglasnim aplauzom i ovacijama. Kroz iskrenu i emotivnu izvedbu oživjela je priča o zemlji koja je nestala, njenom krvavom raspadu i naslijeđu koje nosimo.

I mi smo ga slušali, a sada dijelimo s vama – poslušajte pažljivo.