U prostoru koji već decenijama njeguje umjetnost otpora, Sarajevski ratni teatar (SARTR) 24. aprila donosi predstavu Podroom, dirljivo i precizno mapiranje emocionalne geografije mladih ljudi, izgubljenih u svijetu koji se ruši pod težinom nesigurnosti, identitetskih preispitivanja i emotivne konfuzije.
Nastala prema tekstu Armina Behrema i u režiji Ajle Bešić, ova drama otvara vrata u unutrašnje podrume mladih ljudi koji, između stroboskopa, dima i pulsirajuće muzike, pokušavaju pronaći ono što svi tražimo – autentičnost.
Na površini, radnja predstave smještena je u noćni klub, prostor u kojem se brišu granice stvarnosti i fantazije, mjesto bijega i razotkrivanja. Ispod površine, međutim, Podroom vodi publiku kroz slojevite unutrašnje prikaze četvero mladih likova – Ishaka, Kostu, Mariju i Baju, koji u različitim oblicima traže potvrdu, ljubav, smisao i, možda najviše od svega, sigurnost.
Između stvaranja i destrukcije
„Dok sam pisao dramu, cilj mi je bio da predstavim četiri različita lika koji imaju četiri različite težnje, ali jedan isti cilj – pronaći sreću kroz emotivni odnos. I tražeći se u tom odnosu, počinju da lutaju kroz različite probleme. Početna tačka bila je idealizacija i bijeg u fantaziju“, kaže Armin Behrem, koji je, osim teksta, radio i na dramaturgiji kao član autorskog tima.
Fantazija, međutim, nije bijeg bez posljedica. Predstava prepoznaje da današnji emocionalni prag mladih nije statičan, nije čak ni linearan – više je niz isprekidanih fragmenata, emocija koje se sudaraju, brišu, pa iznova izranjaju u novom obliku. Bešić upravo tu fragmentarnost vidi kao ključ dramaturške konstrukcije predstave.
„Zavoljela sam tekst jer sam u njemu prepoznala fluidnost. Ne možemo reći gdje jedna emocija počinje, a gdje završava, jer su sve isprekidane. Ne znamo jesu li se desile ili nisu. Osjećanja su stalno u kretnji, nikad do kraja definisana – kao i ovi likovi“, kaže Bešić.
Potraga za smislom
Likovi u Podroomu nisu arhetipovi – složeni su, emocionalno rastrgani pojedinci koji se suočavaju s vlastitim sjenkama, ali i refleksijama društva koje im stalno postavlja granice. Dva para, dvije dinamike, dva različita oblika odnosa, jedan toksičan, ali prihvaćen, drugi zdrav, ali društveno neprihvaćen.
„Ne bih rekla da konkretno govorimo o ljubavi ili emocijama. Više propitujemo dinamiku dva para. Jedan odnos, iako loš, društveno je prihvaćen. Drugi, iako zdrav, ne može da se održi jer nije društveno prihvaćen. Tu se otkriva fragilnost ljubavi – gdje spoljašnji faktori nadvladaju unutrašnju povezanost“, objašnjava Bešić.
Autor dodatno razlaže ovu tenziju između unutrašnjeg i spoljnog: „Imamo lik Baje koji je na neki način žrtva patrijarhalnog sistema. Njegova djevojka pokušava da se ostvari u svijetu feminizma, ali ostaje s njim. Zašto? Zašto ne prekida odnos u kojem joj nije dopušteno da bude ono što jeste?“
U drugom paru, pak, postoji funkcionalna komunikacija, ali ona biva destabilizirana onog trenutka kada izlazi iz privatnog i suoči se s javnim. Postoji strah da „zdrav odnos“ neće preživjeti van intimnog balona, što otvara još jedno pitanje: može li ljubav postojati izvan projekcija? Ovdje klub, „poodrum“, postaje simbol: prestaje biti mjesto zabave, rađa se emocionalna arheologija.
„Noćni klub je metafora gubitka intimnosti, ali i skrivenog suočavanja. Dolje, u podrumu, izlazi ono što na javi krijemo. Supstance su zamjena za emocije, bijeg iz stvarnosti koja nas previše pritišće“, ističe Bešić, a Behrem precizira: „Imamo strah od napuštanja, od gubitka, od toga da nas partner ne poznaje.
Strah da nas neko vidi kakvi zaista jesmo. Zato je klub pod zemljom, jedino mjesto gdje možemo biti svoji. Vani nosimo maske, dolje puštamo sebe“.
Sigurni kutak realnosti
Mladi ljudi često „žele da budu u nekom safe bubbleu“. No upravo kada taj balon pone pucati, kako kaže Behrem, „stvari postaju zanimljive“.
Predstava postavlja pitanje: gdje su granice između emocionalne istine i socijalno prihvatljivog? Gdje prestaje stvarna potreba, a počinje navika, očekivanje, pritisak? U ovom komadu nema moralizacije, nema odgovora - samo ogoljena emotivna tijela na sceni koja se pokušavaju izgraditi ispočetka.
Poodroom je ogledalo generacije koja ne bježi isključivo samo od društva, nego i od sebe. Predstava u kojoj je klub postao hram ranjivosti, a podrum jedini prostor slobode.
U predstavi Podroom igraju Faruk Hajdarević, Anastasija Dunjić, Dino Sarija i Edin Koja Avdagić. Muziku je komponovao Mirza Rahmanović – Indigo, scenografiju je osmislila Adisa Vatreš Selimović, dok je Lejla Hodžić odgovorna za kostime. Koreografiju potpisuje Amila Terzimehić, autor video projekcija je Bojan Stojčić, a dizajner vizuala Kemal Beganović.
Produkcija je ostvarena u saradnji Sarajevskog ratnog teatra (SARTR) i Realstage. Predstava traje 90 minuta, a ulaznice su dostupne za kupovinu online putem zvanične stranice ili na blagajni SARTR-a svakog radnog dana.
Outfiti Sarajeva ove zime: Kada hladnoća postane modna inspiracija
Ko je Aida Čičkušić, žena koja je osvojila Damira Džumhura?
