Nina Skočak za Žene.ba: "Od žena se očekuje da iznova dokazuju autoritet"

Iz Bruxellesa vodi borbu za prava generacije kojoj pripada, a na društvenim mrežama inspirira stotine hiljada pratilaca da misle, biraju i žive drugačije.

Za Žene.ba otkriva kako moda za nju nije samo odjeća, nego stav, zašto stan mora imati dušu i na koji način pronalazi ravnotežu između javnog i privatnog života.

Ko je Nina Skočak kada se ugase kamere i ostanete sami sa sobom?

"Iskreno, nisam puno drugačija od onoga što ljudi vide na mrežama, jer ne bih mogla izdržati da igram neku potpuno izmišljenu ulogu, naravno, postoje slojevi koji ostaju skriveni.

Online prikažem onaj dio sebe koji se bavi politikom, društvenim pitanjima, vrijednostima koje mi znače. Iza kamera postoji cijeli jedan drugi svijet, život ispunjen druženjima, putovanjima, doživljajima koji su ponekad nevjerovatni.

To je dio mene koji ljudi ne vide, a zapravo je možda i zanimljiviji od onog što prikažem. Uvijek kažem da su društvene mreže kao pozornica: ti odabereš koji dio predstave ćeš pokazati, dok publika nikad ne vidi sve ono iza kulisa.

Kada ste shvatili da želite javno govoriti i pokušati mijenjati svijet oko sebe kroz politiku, ali i kroz društvene mreže?

"To je krenulo jako rano. Još u osnovnoj školi bila sam osjetljiva na nepravdu i željela sam reagovati.

Sjećam se da sam organizovala mali protest u razredu, skupljala sam potpise da ne idemo na izlet u zoološki vrt, jer sam smatrala da životinje tamo žive u lošim uslovima.

Taj osjećaj da nešto treba mijenjati nikada me nije napustio. Kasnije sam se uključila u razne društveno korisne aktivnosti, a onda i u politiku.

Tek nakon toga sam otkrila društvene mreže kao alat. Shvatila sam da preko njih mogu doprijeti do mnogo više ljudi i prenijeti svoje ideje, možda ih inspirisati da i sami nešto promijene. Za mene su mreže postale produžetak aktivizma, a ne cilj sam po sebi."

Koja vas je kritika ili komentar najviše oblikovala?

"Bilo je puno komentara i lijepih i ružnih. Na početku sam sve uzimala srcu, ali s vremenom naučiš da ne možeš svima ugoditi.

Jedna situacija mi je ostala posebno urezana. Prišla mi je djevojka u Zagrebu i rekla: “Hej, gledala sam tvoj video o fast fashionu i odlučila sam da više ne kupujem toliko odjeće iz tih lanaca.” Taj trenutak mi je bio prekretnica.

Shvatila sam da to nisu samo pregledi i lajkovi, nego da ti svojim riječima i primjerom možeš uticati na nečiji život. To mi je dalo osjećaj da ono što radim ima stvarnu težinu."

Gdje povlačite crtu između onoga što dijelite s publikom i onoga što ostaje privatno?

"Ta granica mi je vrlo važna i jako je čuvam. Nikada ne objavljujem gdje se tačno nalazim u realnom vremenu. Porodicu i prijatelje gotovo nikad ne prikazujem, a dečka držim potpuno van mreža.

Moj sadržaj je pažljivo odabrana i uređena verzija mog života, ne da bih sakrila ko sam, nego zato što smatram da ono što je intimno treba ostati samo moje. To je kao da imate svoj dnevnik, neki dijelovi se mogu pročitati javno, ali najvažnije stranice uvijek ostaju zatvorene."

Koju ste svoju slabost pretvorili u snagu?

"Najbolji primjer je gluma. Dugo sam bila uvjerena da je to moj poziv i da ne postoji ništa drugo čime želim da se bavim. Kada nisam upala, to mi je bio ogroman šok i imala sam osjećaj da je sve gotovo.

Upravo taj neuspjeh me odveo na drugi put. Upisala sam novinarstvo, zatim politologiju, i pronašla sebe u sasvim novom polju. Danas mislim da je to bila najbolja stvar koja mi se mogla desiti.

Shvatila sam da i kada ti se zatvore vrata koja si najviše želio, često se otvore neka druga i to baš ona kroz koja trebaš proći."

Šta vas najviše plaši, a šta vam daje snagu?

"Najviše me plaši stagnacija. Da ostanem na istom mjestu, da prestanem rasti i istraživati. Volim izazove i stalno tražim nove puteve, jer vjerujem da nas upravo to oblikuje.

A snagu mi daje misao na malu Ninu iz djetinjstva. Kada pomislim koliko bi bila ponosna da vidi gdje sam sada da imam svoj stan, da radim ono što volim to mi odmah vrati energiju. Moj najveći motiv je da budem osoba na koju bi ta mala djevojčica gledala s divljenjem."

Da li svjesno birate odjeću kao oblik komunikacije?

"Apsolutno. Odjeća za mene nikada nije bila samo komad tkanine, ona je jezik. Kada obučem nešto u čemu se osjećam dobro, moj stav se promijeni, hodam drugačije, ulazim u prostoriju s većim samopouzdanjem.

Ljudi te procjenjuju u nekoliko sekundi, i to na osnovu onoga što vide. Zato svjesno biram odjeću, ne da bih se svidjela drugima, nego da bih sama sebi poslala poruku: “Možeš, hrabra si, spremna si.”

Imate li komad odjeće koji vam je posebno drag?

"Da, crvenu košulju s bijelim tačkama i velikom mašnom. Kupila sam je još kao djevojčica, i to je bila prva odjeća koju sam birala sama, po svom ukusu.

Do danas je čuvam i nosim. Ona me podsjeća na početak mog odnosa s odjećom kao nečim više od mode, kao sjećanjem, pričom, simbolom. Možda baš zato i volim vintage i second-hand odjeću: jer svaka stvar ima svoju prošlost i dušu."

Kako ste uredili svoj dom?

"Moj stan je moj mali svijet i željela sam da odražava mene. Ne volim sterilne prostore koji izgledaju kao hotelske sobe.

Živim u stanu iz 40-ih i trudila sam se da mu zadržim taj duh. Volim da prostor priča priču, da ima toplinu, da podsjeća na ljude koji su u njemu živjeli prije mene.

Često dodajem male detalje: knjige, fotografije, predmete koji me vežu za neka sjećanja. Za mene je dom mjesto gdje se osjećam sigurno, a ne scenografija za Instagram."

Ko su žene koje vas inspirišu?

"Volim se inspirisati starim ikonama, posebno glumicama koje su bile hrabre, elegantne i ispred svog vremena.

Najveće inspiracije su mi zapravo žene iz moje porodice. Moja prabaka, baka i majka nisu imale slobodu koju ja imam, da biram svoj put, da se preselim, da imam svoj stan i karijeru.

Kada pomislim na njih, svjesna sam koliko sam privilegovana i koliko odgovornosti imam da tu slobodu iskoristim na najbolji mogući način."

Koja vam je neostvarena želja?

"Definitivno gluma. I dalje osjećam da je to dio mene koji nisam do kraja istražila. Nekad imam osjećaj da sve ovo što radim, javni nastupi, kreiranje sadržaja, politika, nosi u sebi malo teatra.

Možda nisam na sceni onako kako sam zamišljala, ali moja želja da kroz riječi i pokret utičem na ljude zapravo nikada nije nestala."

Koliko je teže biti žena u politici nego muškarac?

"Mnogo teže. Muškarcima se autoritet podrazumijeva, dok se od žena stalno očekuje da ga iznova dokazuju. Često ćete primijetiti da se muškarci oslovljavaju prezimenom, dok se za žene koristi ime, kao da smo mi “manje ozbiljne”.

Svaka naša greška se manje oprašta, a očekivanja su veća. To je iscrpljujuće, ali i daje mi još veći motiv da nastavim gurati granice."

Šta mislite da je najveći izazov naše generacije?

"Mislim da je to ravnodušnost. Ljudi su izgubili povjerenje da se išta može promijeniti, pa se povlače u svoje male krugove.

To je najopasnije, jer kada se ne bavimo politikom i društvom, drugi to rade umjesto nas i obično u svoju korist.

Mislim da će najveći zadatak moje generacije biti da vrati vjeru u kolektivnu moć i zajedničku akciju."

Kako biste voljeli da vas ljudi pamte?

"Ne želim da ostane samo moje ime. Voljela bih da ljudi pamte ono što sam stvorila, knjigu, film, projekat, nešto što će imati život i kada mene ne bude.

Najljepše bi bilo da ostane trag koji će inspirisati nekoga drugoga da nastavi dalje."