Ono što gledamo na ekranu nije samo satira – to je dijagnoza.
Radnja je smještena u imaginarni gradić Eddington, na granici s rezervatom Pueblo Indijanaca, tokom jedne od najhaotičnijih godina savremene historije – 2020. Pandemija, rasne tenzije, teorije zavjere, institucionalni slom – sve je to tu, ali bez poznatih narativa koji nude olakšanje. Umjesto toga, Aster pruža nešto puno iskrenije: svijet u kojem je stvarnost stvar pregovora.
Amerika kao noćna mora
Asterovo ogledalo haosa
Kroz likove šerifa Joea Crossa (Joaquin Phoenix), njegove ekscentrične supruge (Emma Stone) i karizmatičnog političara kojeg utjelovljuje Pedro Pascal, film ne gradi klasičnu priču. On gradi mapu psihoze nacije – mozaik pojedinaca izgubljenih u vlastitim istinama, forumima, notifikacijama i algoritmima.
Eddington se može gledati i kao groteskna hronika post-istine, kao film o digitalno posredovanom ludilu i polarizaciji u kojoj svako misli da je u pravu jer mu je to neko već algoritamski potvrdio. To je možda i ono što ovaj film čini toliko uznemirujućim. Nema katarze. Nema poruke. Postoji samo ogledalo. I ono što u njemu vidimo nije lijepo, ali je neporecivo stvarno.
Estetski precizan i idejno nabijen, Eddington nije za svakoga – i ne pokušava to biti. Međutim, upravo u toj nelagodi, u tom osjećaju da gledamo svijet koji se raspada pod težinom vlastite buke, leži razlog zašto bi ovaj film mogao postati kulturni artefakt godine. Pokazuje koliko smo duboko zaglibili u iluzije i kako smo ih počeli zvati identitetima.
Možda su se u Cannesu ove godine prikazali i formalno savršeniji filmovi, ali rijetko koji pulsira ovoliko snažno s vremenom u kojem je nastao.
Eddington možda nije film koji ćete voljeti, no svakako je film koji nećete moći ignorisati.