Priča o László Tóthu, mađarskom arhitektu i imigrantu u Americi, daleko je od klasične biografske drame. Njegov put, od traumatičnih iskustava u logorima do stvaranja umjetničkog naslijeđa, ispunjen je borbama koje su zaslužile ekranizaciju. Kroz njegov lik, film postavlja pitanje: Po kojoj cijeni ostvarujemo svoje snove?
Film nas vodi kroz dva dijela u periodu od 1947. do 1952. godine, tokom kojeg pratimo Tóthovo preseljenje u Ameriku, njegovu borbu s imigrantskom sudbinom, kao i odnos s porodicom, poslovnim partnerima i bogatašima. Međutim, The Brutalist nije isključivo drama o borbi za opstanak, već o velikim ljudskim i umjetničkim ambicijama koje dolaze uz velike žrtve.
Nema mjesta za dosadu
Izazov je zadržati pažnju na ekranu tri i po sata, ali The Brutalist to uspijeva zbog svoje složene i detaljne naracije koja ne ostavlja prostora za dosadu. Glumačka izvedba je besprijekorna, a režija nadmašuje očekivanja. U svakom kadru, film prikazuje brutalnost i grubi realizam, što nije referenca na arhitektonsku stilizaciju, već i na Tóthovu ličnu hronologiju prošlosti.
Zanimljivo je da, dok film istražuje arhitektonske dileme i posvećenost umjetnosti, duboko se bavi i temom američkog sna. Koliko je taj san stvaran i po kojoj cijeni? To pitanje prožima cijeli film, a odgovor, iako možda bolan, stvara impresivan zaključak za likove, ali i za gledaoce.
Završna scena, koju neki gledaoci vide kao kraj s puno nade, zapravo je podsjetnik na to da je život najvredniji kad je ispunjen izazovima i stvaranjem nečega trajnog.
The Brutalist ostavlja utisak dugoročne refleksije, a njegov završetak pokazuje da je, uprkos svemu, Tóthov put vrijedio.