Nusmir Muharemović: Golf iz Amaneta vozio je Davorin Popović i od tada nosi posebnu energiju

Nedavno je gostovao i na Radiju M, gdje je iskreno govorio o glumi, životu i emociji koja stoji iza njegovog najpoznatijeg lika – Dževada.

U ekskluzivnom razgovoru za Žene.ba, Nusmir otkriva kako je sve počelo, zašto je publika toliko zavoljela film, kako je bilo raditi rame uz rame s legendarnim Josipom Pejakovićem, te postoji li mogućnost da Dževad ponovo oživi na velikom platnu.

Skoro svi znamo ko je Dževad, ali ko je osoba koja stoji iza te uloge, ko je Nusmir kada se ugase kamere? Recite nam kada je počela vaša ljubav prema glumi i prva ozbiljna uloga?

Nusmir je prije svega jedan običan čovjek, ponosan otac dvije divne djevojčice, zaposlen u Bosanskom narodnom pozorištu Zenica. Trudim se biti dobar čovjek, saputnik, prijatelj, sin... i to su uloge koje su mi važnije od svih koje igram na sceni ili pred kamerom.Moja ljubav prema glumi rodila se još u osnovnoj školi u Zavidovićima. Kroz gimnazijske dane taj osjećaj je samo rastao, a na kraju me doveo do Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu. Bio sam prvi u historiji Zavidovića koji je upisao studij glume na toj Akademiji, i to je nešto na što sam i danas posebno ponosan jer sam otvorio taj put za još nekoliko kolegica i kolega koji su krenuli mojim stopama. Od tada pa do danas, gluma je ostala moj poziv, moja strast i moj način da razumijem i prikažem svijet oko sebe. Ja se trudim da život ne glumim, nego da ga istinski i iskreno živim.

Snimali ste skoro bez budžeta, a iz toga je izašla kultna domaća komedija. Za jedan medij kazali ste kako su veliki kinematografi negdje na “Amanet” gledali kao na film snimljen “kroz dječiju igru”, a onda ste napravili najgledaniji bh. film… Kada ste vi shvatili da se ta "igra" pretvorila u ozbiljnu filmsku historiju?

Iskreno, "Amanet" je nastao iz jedne čiste potrebe da radimo ono što volimo. Nismo imali veliki budžet, ali smo imali ogromnu želju, entuzijazam i prijateljsku energiju. Sve je počelo kao neka vrsta dječije igre, s puno smijeha, improvizacije i zajedništva. Možda je baš to bilo naše najveće oružje, jer nismo snimali s kalkulacijama, nego s emocijom.Shvatio sam da se ta “igra” pretvorila u ozbiljnu filmsku priču tek kad sam vidio reakcije publike. Sale su bile pune, ljudi su se smijali, plakali, prepoznali sebe u našim likovima. Tada sam osjetio da smo napravili nešto što nadilazi nas same, film koji je, bez obzira na sve produkcijske okolnosti, postao dio domaće kinematografije i publike. Testament je, zapravo, nastavak te priče i dokaz da kad se radi s iskrenošću i vjerom publika to prepozna. Ovo je prvi film u bh. kinematografiji koji je dobio svoj nastavak.

Da li ste od samog početka znali da će “Amanet” imati svoj nastavak, ili je ideja naknadno razvijena?

Ne, "Amanet" nije od početka bio zamišljen kao priča koja će imati nastavak. Iskreno, u tom trenutku nismo razmišljali ni o budućnosti ni o rezultatima. Radili smo film iz čistog entuzijazma, bez ozbiljnih sredstava, ali s ogromnim povjerenjem jednih u druge. Sve što smo imali bila je iskrena želja da ispričamo priču o ljudima kakve svi poznajemo, o toplini, humoru i malim apsurdima našeg svakodnevnog života.Ali, kada se film pojavio u kinima, desilo se nešto što niko nije mogao planirati. Publika je reagovala spontano, emotivno, kao da je "Amanet" bio njihova vlastita priča. Ljudi su nam prilazili, prepoznavali likove, citirali replike… I tu se rodila svijest da taj svijet koji smo stvorili ima još toga da kaže. Mirza je, kao autor, osjetio da "Amanet" nije završen, da postoji nastavak koji nije samo nova priča, nego svojevrsni pogled unazad, dublje u likove i u vrijeme u kojem oni žive. Tako je nastao "Testament". Ideja o nastavku nije bila planirana – jednostavno se dogodila, iz potrebe da se nastavi dijalog s publikom koja je taj film prihvatila srcem.

Glumili ste u filmovima koje gleda svijet, poput onih koje potpisuju Jasmila Žbanić i Angelina Jolie, a sada vas zbog “Testamenta” pozdravljaju ljudi širom regiona. Je li vam draža anonimna ozbiljnost ili ova narodna prepoznatljivost koja je sve veća i veća?

Svaka uloga ima svoju težinu i svoju publiku. Imao sam sreću da radim s velikim autorima na projektima koji su obišli svijet, i to su iskustva koja te oblikuju, otvore ti vidike, nauče te ozbiljnosti i odgovornosti prema poslu. To su iskustva koja ti pokažu koliko je film moćan medij, koliko se kroz njega može reći o svijetu i čovjeku.Ali, "Amanet" i sada "Testament" donijeli su nešto sasvim drugo – direktan kontakt s ljudima. To su filmovi koji su se uvukli pod kožu običnom svijetu, ljudima koji te zaustave na ulici, nasmiju se, zagrle te kao da te poznaju čitav život. U tom trenutku shvatiš da gluma nije samo profesija, nego način da dotakneš ljude, bilo kroz suzu, bilo kroz smijeh.Ne bježim od te prepoznatljivosti – naprotiv, ona je dokaz da gluma ne mora biti zatvorena u festivale i premijere. Volim što me ljudi doživljavaju kao “svog”. Ako sam uspio da ih nasmijem, podsjetim na neke vrijednosti – to mi vrijedi više od bilo koje anonimne ozbiljnosti.

U filmu “Testament” imali ste priliku dijeliti kadar s pokojnim Josipom Pejakovićem, kojem je uloga Begana bila jedna od posljednjih uloga u životu. Nosite li danas neku posebnu uspomenu sa setova?

Da, imao sam privilegiju dijeliti kadar s Josipom Pejakovićem i to je iskustvo koje nosim kao nešto posebno. Bio je izuzetno posvećen glumac, umjetnik u punom smislu te riječi. Na setu se njegov mir i iskustvo odmah osjetilo. Nije mnogo govorio, ali njegova prisutnost je donosila neku posebnu ozbiljnost i fokus.Imao je taj rijedak autoritet koji ne dolazi iz nametanja, nego iz istinske predanosti umjetnosti. Žao mi je što više nije s nama. Otišao je jedan od onih koji su bili uzor generacijama glumaca. Njegov rad, njegova energija i način na koji je pristupao svakoj ulozi ostat će duboko upisani u naše pamćenje i u sve ono što danas zovemo bosanskohercegovačkim glumištem.

Da li možemo očekivati i “Amanet 3”, odnosno nastavak “Testamenta”?

To je jedno od pitanja koje mi publika najčešće postavlja – hoće li se priča nastaviti?I to mi zaista mnogo znači, jer pokazuje da su ljudi povezani s tim likovima i emocijom koju film nosi. Iskreno, postoji želja da se priča nastavi – i s glumačke, i s autorske strane. Međutim, kao i uvijek, mnogo toga zavisi od finansijske konstrukcije i podrške institucija. Nažalost, ni "Amanet" ni "Testament" nisu imali podršku države ni Fondacije za kinematografiju, i to je realnost s kojom se suočavamo. Ovi filmovi su nastali zahvaljujući entuzijazmu, volji i vjeri ekipe.

Da li se krije neka zanimljiva priča ili anegdota vezana za prepoznatljivo auto iz filma? Možete li nam otkriti zašto je baš Golf glavna atrakcija u filmu?

Da, taj Golf je postao pravi zaštitni znak filma i, na neki način, i mog lika Dževada. Ono što je zanimljivo jeste da taj automobil nije slučajno u filmu – on ima svoju priču. Vozio ga je legendarni Davorin Popović, a nakon njegove smrti, njegova supruga ga je prodala Kemalu Ormanu iz Busovače, velikom zaljubljeniku u oldtimere.Kemal nam ga je ustupio za potrebe snimanja, i to nam je svima na setu bilo jako posebno. Kad znaš čiju je priču to vozilo nosilo, osjetiš neku posebnu energiju. Meni kao glumcu to je puno značilo, jer Dževadov Golf u filmu nije samo prevozno sredstvo – on je simbol njegovog života, uspomena i veze s prošlošću.

Saradnja sa Zlatanom Školjićem, Faketom Salihbegović Avdagić i drugim kolegama na filmu bila je ključna. Kako biste opisali dinamiku među ekipom i njen uticaj na vašu izvedbu?

Saradnja sa Zlatanom, Faketom i cijelom ekipom bila je stvarno posebna. Na setu je vladala sjajna energija, ali i veliko međusobno poštovanje. Zlatan je izuzetno posvećen glumac. Faketa, s druge strane, unosi toplinu, mir i neku posebnu emociju – s njom svaka scena dobije “dušu”. Mi smo, zapravo, radili kao tim. Svako je disao kroz svoj lik, ali i kroz priču zajedno. Takva atmosfera ti daje sigurnost, hrabrost i prostor da istražuješ lik. Mislim da je baš to doprinijelo da film ima tu istinsku emociju, jer se ona stvarno živjela i van kadra.

Šta biste voljeli da publika ponese sa sobom nakon gledanja filma, posebno u vezi s vašim likom Dževadom?

Dževad je lik koji možda na prvi pogled djeluje kao šarmantni, sitni prevarant, ali u suštini on je čovjek ogromnog srca. U njegovom svijetu prevara nikad nije zla namjera – to je način da preživi, da se snađe, ali i da pomogne drugima. I zato ga svi vole, i u selu i u gradu. Jer kad zatreba, Dževad je uvijek prvi koji se pojavi, koji ne pita puno, nego jednostavno pomogne.
Njegova posvećenost i odanost prijateljima možda su i najljepša poruka filma. Nakon premijere, jedna gospođa mi je napisala poruku koja me baš dirnula. Rekla je: “Svakome u životu treba barem jedan prijatelj poput Dževada.” I mislim da je time rekla sve. Ako publika to osjeti – ako iz filma ponesu tu emociju bliskosti, topline i vjere u ljude – onda smo napravili pravu stvar.